Nikada
neću biti pisac.Bar ne "pravi".Jedina književna nagrada koju bih
ikada mogla osvojiti je "Antuntun-priznanje za posebna dostignuća u
području kljasate proze".Kada bi takva postojala.A i naziv je predug.
Folder My Documents mi je pun započetih poglavlja,nedovršenih priča,ladice pune
papirića s bilješkama o zapletima,dijelićima dijaloga,siluetama likova.
Ali pišem i dalje.Započinjem nova poglavlja,nove priče.Stvaram nove likove koji
na kraju završe čučeći u tami prekinute pripovijetke i čekaju da se nešto
napokon dogodi.
Možda jednom ipak napišem poglavlje dovoljno dobro da napišem i drugo.Ili
napokon stvorim lik dovoljno snažan da ponese priču i dovede je do epiloga.
Jednom je netko rekao-tko,više se ne sjećam-da ako je prvo na što pomisliš kada
se ujutro probudiš pisanje,onda jesi pisac.
Ali,koja je svrha toga da budeš pisac ako nitko živ nikada neće pročitati tvoje
umotvorine.Bez obzira na to koliko te pisanje ispunjava,pisac je kompletan tek
kada njegove riječi dopru do ostatka svijeta.Sasvim je nebitno koliko zapravo
ljudi čini taj 'ostatak svijeta'.Dovoljna je i jedna jedina osoba.
Zato pišem.Oduvijek pišem i uvijek ću pisati.Specijalizirala sam u području
svaštarenja,pišem sve i svašta,o svačemu i ničemu.Ne znam koliko dobro
pišem,ali tješim se mišlju da se do šezdesete stignem prilično popraviti.
U svakom slučaju,ne
očekujem Nobelovu Nagradu.
 | |
 | |
~ back home